Hrvatski IT sektor posljednjih deset godina raste znatno brže od ostatka gospodarstva. Izvoz softvera i IT usluga ruši rekorde, a tvrtke poput Infobipa, Rimac Technologyja, Microblinka ili Nanobita postale su simboli nove hrvatske ekonomije. No iza impresivnih brojki stoji neugodno pitanje: tko će zapravo raditi u tim tvrtkama 2035. godine – i tko će pokretati nove?
Prema procjenama Svjetske banke, Hrvatskoj će do 2035. trebati više od 300.000 dodatnih radnika za zelena i digitalna radna mjesta, a značajan dio tog manjka odnosi se upravo na ICT i srodne profile. Istovremeno, domaće tvrtke već danas teško pronalaze dovoljno inženjera, data stručnjaka i digitalnih product managera. Tradicionalni model u kojem fakulteti „proizvode“ diplomante, a poslodavci ih tek na kraju lanca zapošljavaju, očito više nije dovoljan.
Nedostatak ljudi, a ne ideja: gdje zapinje hrvatski IT rast
Hrvatska gospodarska komora i udruženja poput CISEx-a godinama upozoravaju da je najveće ograničenje rasta IT izvoza – nedostatak kvalificirane radne snage. Tvrtke se natječu za iste ljude, plaće rastu, a dio developera i dalje odlazi u inozemstvo ili radi za strane poslodavce na daljinu.
Istovremeno, OECD i Europska komisija u svojim izvješćima ističu da Hrvatska zaostaje po udjelu odraslih s naprednim digitalnim vještinama, a gotovo polovica radnih mjesta ima nisku digitalnu intenzivnost. To znači da problem nije samo broj programera, nego i činjenica da velik dio gospodarstva još nije spreman za digitalnu transformaciju.
Drugim riječima, Hrvatska danas ima istovremeno i manjak i neusklađenost vještina. S jedne strane, nedostaje specijaliziranih ICT stručnjaka. S druge, velik broj mladih izlazi iz obrazovnog sustava bez kompetencija za poslove budućnosti. Upravo tu nastupa novi model suradnje fakulteta i industrije.
Od „fakultet obrazuje – tvrtka zapošljava“ do zajedničkog dizajna kurikuluma
Posljednjih godina sve je više primjera u kojima se hrvatski fakulteti i tvrtke ne susreću tek na završnim razgovorima za posao, već puno ranije – u učionicama, laboratorijima i zajedničkim projektima. Umjesto da industrija pasivno čeka „gotove“ diplomante, sudjeluje u oblikovanju studijskih programa, sadržaja kolegija i konkretnih studentskih zadataka.
U Varaždinu, FOI Academy pokazuje kako takav model može izgledati u praksi. Fakultet organizacije i informatike u suradnji s partnerima poput Solvershipa i Fina akademije studentima nudi strukturirane programe koje su sukreirale IT i fintech kompanije. Polaznici ne prolaze samo teoriju, već rade na stvarnim projektima, uz mentore iz industrije i jasne ishode učenja povezane s potrebama tržišta.
Slični pomaci vide se i na zagrebačkom FER-u, riječkom Tehničkom fakultetu i drugim STEM institucijama. Uvode se novi smjerovi iz mehatronike, robotike, računarstva i umjetne inteligencije, prilagođavaju se upisne kvote, a sve je više obaveznih ili preporučenih stručnih praksi u tvrtkama. Riječki Tehnički fakultet, primjerice, pokrenuo je prijediplomski studij mehatronike i robotike upravo kao odgovor na rastuću potražnju industrije za inženjerima koji razumiju i strojarstvo i elektroniku i programiranje.
Kako izgleda „sustav učenja“ koji gradimo do 2035.
Nova paradigma mogla bi se sažeti u tri razine:
1. Zajednički dizajn kurikuluma – tvrtke sudjeluju u definiranju ishoda učenja, predlažu kolegije (npr. cloud arhitekture, DevOps, data engineering), drže gostujuća predavanja i doniraju opremu. Fakulteti pritom zadržavaju akademsku autonomiju, ali sadržaj nastave postaje bliži stvarnim potrebama tržišta.
2. Integrirane prakse i projekti – umjesto kratkih, formalnih praksi bez jasnog cilja, studenti rade na višemjesečnim projektima koje definiraju industrijski partneri. U idealnom scenariju, najbolji projekti prelaze u stvarne proizvode ili startup timove.
3. Cjeloživotno učenje – sve više fakulteta nudi programe za zaposlenike tvrtki: specijalističke edukacije, micro‑credentials, večernje programe i online kolegije. Time se klasični „jednokratni“ studij pretvara u trajni odnos između obrazovne institucije, pojedinca i poslodavca.
Bootcampovi, akceleratori i paralelni sustav digitalnih vještina
Uz fakultete, posljednjih godina nastaje i paralelni ekosustav učenja: specijalizirane akademije, bootcampovi, akceleratori i startup programi. Oni često ciljaju studente, ali i one koji se žele prekvalificirati ili nadograditi svoje vještine.
Zagrebački inovacijski centar ZICER kroz svoje akceleratorske programe spaja timove s mentorima iz industrije, investitorima i potencijalnim klijentima. Invento bootcampovi u nekoliko tjedana intenzivnog rada uče polaznike kako od ideje i prototipa doći do tržišno validiranog proizvoda. Slične programe razvijaju i Algebra, BIRD Incubator, STEP RI u Rijeci i drugi centri širom zemlje.
Prednost ovih programa je brzina i fokus: oni se ne bave širokim akademskim znanjem, nego konkretnim vještinama – od razvoja web i mobilnih aplikacija do analitike podataka i product managementa. Mnogi hrvatski startupi nastali su upravo iz takvih programa ili su u njima dobili prvi ozbiljniji poticaj za rast.
No stručnjaci upozoravaju da bootcampovi nisu zamjena za formalno obrazovanje, nego nadogradnja. Bez solidne STEM osnove i kritičkog mišljenja koje se razvija kroz dulje studijske programe, teško je dugoročno graditi karijeru u kompleksnim područjima poput umjetne inteligencije ili kibernetičke sigurnosti. Ključ je u povezivanju – da se ono što se nauči na fakultetu nadopuni specijaliziranim, brzim programima iz industrije.
Široka baza digitalnih stručnjaka, ne samo programeri
U javnim raspravama često se sve svodi na pitanje „koliko nam treba programera“. Međutim, digitalne tvrtke budućnosti tražit će puno širi raspon profila. Uz klasične software inženjere, rast će potražnja za poslovnim analitičarima, product managerima, UX/UI dizajnerima, stručnjacima za kibernetičku sigurnost, IoT inženjerima, data scientistima i AI inženjerima.
Hrvatska već danas vidi prve signale tog zaokreta. Velike banke i telekomi zapošljavaju cijele timove data stručnjaka. Proizvodne tvrtke traže inženjere koji razumiju automatizaciju, robotiku i industrijski IoT. Javna uprava pokreće projekte digitalne transformacije i e‑usluga, za koje su potrebni product owneri, arhitekti sustava i stručnjaci za korisničko iskustvo.
Za obrazovni sustav to znači da fokus ne može biti samo na „hard“ tehničkim vještinama. Potrebno je razvijati i poduzetničke, komunikacijske i projektne kompetencije. Jedan dekan tehničkog fakulteta nedavno je sažeo taj izazov rečenicom: „Naš zadatak više nije samo naučiti studente programirati, nego ih naučiti kako od ideje napraviti proizvod koji netko želi platiti.“
Što treba promijeniti do 2035.: prijedlozi za novu generaciju suradnje
Ako Hrvatska želi da 2035. godine ima dovoljno ljudi koji ne samo rade u digitalnim tvrtkama, nego ih i pokreću, trebat će nekoliko ključnih zaokreta.
1. Nacionalni okvir za industrijsko‑akademske programe
Trenutno suradnja ovisi o entuzijazmu pojedinih profesora i tvrtki. Potreban je jasniji nacionalni okvir: poticaji za zajedničke studijske programe, lakši postupci akreditacije kolegija koje sukreira industrija, te porezne olakšice za tvrtke koje sustavno ulažu u studentske programe i mentorske sheme.
2. Više interdisciplinarnih studija
Digitalne tvrtke rijetko zapošljavaju „čiste“ profile. Tipičan hrvatski startup danas traži kombinaciju računarstva, dizajna i poslovnog znanja. Fakulteti bi zato trebali jačati interdisciplinarne programe – spoj ekonomije i informatike, prava i tehnologije (npr. zaštita podataka, digitalni ugovori), zdravstva i AI‑ja.
3. Standardizirane i plaćene studentske prakse
U mnogim IT tvrtkama praksa je već danas plaćena i strukturirana, ali to još nije pravilo. Do 2035. cilj bi trebao biti da svaka ozbiljna tehnološka kompanija ima jasno definiran program prakse i mentorstva, a da studenti za svoj rad budu pravedno kompenzirani. Time praksa postaje prvi ozbiljni korak u karijeri, a ne formalnost za pečat u indeksu.
4. Uključivanje dijaspore i remote rada
Hrvatska IT scena već danas koristi znanje dijaspore – kroz mentorstva, ulaganja i povremene povratke stručnjaka. Do 2035. ta bi suradnja mogla postati sustavna: alumni mreže koje se povezuju s domaćim studentima, zajednički istraživački projekti i virtualne učionice u kojima predaju stručnjaci iz hrvatske dijaspore u Irskoj, Njemačkoj ili SAD‑u.
2035.: hoćemo li imati dovoljno ljudi za globalne ambicije?
Na pitanje tko će graditi hrvatske digitalne tvrtke 2035. nema jednostavnog odgovora. Jasno je tek da to neće biti jedna generacija i jedna vrsta obrazovanja. Bit će to kombinacija diplomiranih inženjera, samoukih developera, polaznika bootcampova, povratnika iz dijaspore i ljudi koji su se u tridesetima ili četrdesetima prekvalificirali u digitalne uloge.
Uspjeh će ovisiti o tome koliko brzo možemo uspostaviti novu vrstu partnerstva između fakulteta i industrije. Ne partnerstva na papiru, već stvarnih zajedničkih programa, laboratorija, istraživačkih projekata i studentskih akademija. Ako u tome uspijemo, Hrvatska 2035. neće samo tražiti način kako popuniti radna mjesta, nego će stvarati nove globalno relevantne digitalne tvrtke – i talente koji ih mogu voditi.
Ako ne uspijemo, rizik je jasan: hrvatske će tvrtke i dalje rasti, ali sve više izvan Hrvatske – ondje gdje će pronaći ljude kojih ovdje nije bilo dovoljno. Odgovor na pitanje tko će graditi hrvatske digitalne tvrtke 2035. stoga se u dobroj mjeri piše danas, u učionicama, laboratorijima i uredima u kojima se fakulteti i industrija uče surađivati na potpuno nov način.
