Hrvatski IT sektor u posljednjih je desetak godina izrastao iz nišne industrije u jedan od ključnih motora gospodarstva. Izvoz softvera premašio je 2 milijarde eura, a domaće tvrtke – od Infobipa i Rimac Technologyja do niza manjih B2B igrača – zapošljavaju tisuće stručnjaka i otvaraju urede od Splita do Osijeka. No iza impresivnih brojki stoji neugodno pitanje: tko će raditi u hrvatskom IT‑ju 2030. i hoće li domaći ekosustav moći proizvesti dovoljno ljudi za ambicije koje ima?
Hrvatska iznad prosjeka po vještinama, ali ispod po broju stručnjaka
Prema pokazateljima Europske komisije za 2024., Hrvatska je iznad prosjeka EU‑a po osnovnim i naprednim digitalnim vještinama građana. Više ljudi nego u prosječnoj članici Unije zna koristiti online usluge, uredske alate i osnovne sigurnosne prakse. No kad se pogleda uski krug ICT stručnjaka – programera, sistem inženjera, data stručnjaka, cybersecurity eksperata – slika je bitno drukčija.
Hrvatska i dalje zaostaje po udjelu ICT profesionalaca u ukupnoj zaposlenosti. Poslodavci prijavljuju kroničan manjak senior inženjera, DevOps i cloud stručnjaka, ali i kvalitetnih juniora s praktičnim znanjem. U istraživanjima HUP‑ICT udruge i lokalnih tehnoloških klastera, više od polovice tvrtki navodi da im je zapošljavanje kvalitetnog IT kadra „glavno ograničenje rasta”.
„Tehnologiju možemo kupiti, ali ljude moramo izgraditi”, često se čuje na domaćim konferencijama. Upravo zato se fokus polako seli s alata i frameworka na sustavno građenje talenta – od osnovne škole do specijaliziranih programa za iskusne stručnjake.
Digitalno desetljeće i Hrvatska 2032.: državna strategija za ljude
Na razini države, ključnu ulogu imaju obrazovne reforme i ulaganja iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO). Digitalna strategija Hrvatska 2032. i nacionalna roadmapa za Digitalno desetljeće do 2030. naglašavaju četiri glavna smjera:
- jačanje digitalnih kompetencija građana
- povećanje broja ICT profesionalaca
- digitalnu transformaciju poduzeća
- modernizaciju obrazovnog sustava
Planovi uključuju stotine milijuna eura ulaganja u opremanje škola, razvoj digitalnih kurikuluma i programe za nastavnike. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih kroz projekte poput e‑Škole i regionalnih centara kompetentnosti pokušava napraviti ono što privatni sektor sam ne može – sustavno podići razinu STEM i računalnih vještina u cijeloj zemlji.
U praksi to znači digitalizirane učionice, pristup suvremenim alatima i raniji, strukturiraniji kontakt učenika s računarstvom. Novi kurikulumi informatike uvode programiranje već u osnovnoj školi, a srednje strukovne škole dobivaju bolje opremljene laboratorije i veći fokus na praktičan rad.
„Ako želimo više inženjera 2030., moramo danas imati više učenika koji se ne boje matematike i programiranja”, ističu profesori s FER‑a i FOI‑a, dvaju ključnih fakulteta za razvoj ICT kadra. Upravo zato se dio sredstava iz NPOO‑a usmjerava i na usavršavanje nastavnika, jer bez njih nema stvarne promjene u učionici.
Fakulteti pod pritiskom industrije: kvote, praksa i novi programi
Hrvatski tehnički fakulteti već godinama rade na granici kapaciteta. FER u Zagrebu, FESB u Splitu, FOI u Varaždinu, Tehničko veleučilište, Algebra i drugi visokoškolski programi iz ICT područja bilježe velik interes maturanata. Istovremeno, industrija traži još više diplomanata, s naglaskom na praktične vještine.
Posljednjih godina fakulteti uvode nove smjerove – od podatkovne znanosti do kibernetičke sigurnosti – te pojačavaju suradnju s tvrtkama. Studenti sve češće rade projekte za realne klijente, obavljaju obaveznu praksu u tvrtkama i sudjeluju u natjecanjima koje sponzoriraju domaći IT poslodavci.
Primjerice, na FER‑u se kroz programe poput FER‑ovog karijernog centra i suradnje s inicijativama poput STEM Gamesa ili hackathona, studenti već tijekom studija upoznaju s realnim poslovnim izazovima. Slično je i na FOI‑u, gdje se naglasak stavlja na spoj informatike i biznisa, što je posebno važno za produktne tvrtke i startupe.
Ipak, ni povećanje upisnih kvota ni modernizacija kurikuluma neće sama po sebi riješiti manjak ICT stručnjaka. Dio diplomiranih inženjera odlazi u inozemstvo, dio radi za strane tvrtke iz Hrvatske, a dio uopće ne završi u struci. Zato se sve više računa i na – karijerne skretače.
Privatni sektor gradi paralelni obrazovni ekosustav
Dok se formalni sustav sporo mijenja, privatni sektor i IT zajednica ubrzano grade paralelni obrazovni ekosustav. Domaće tvrtke pokreću interne akademije, plaćene pripravničke programe i intenzivne bootcampove za one koji u IT dolaze iz drugih profesija.
Infobipova inženjerska akademija, Rimacovi programi za mlade inženjere, Span Academy, Lemaxova i Infinumova praksa, Degordianova i Fiveova (sad Endava) interna edukacija – to su samo neki primjeri kako poslodavci sami stvaraju buduće zaposlenike. Programi traju od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, uključuju mentore iz prakse i konkretan rad na kodu ili projektima.
Uz korporativne akademije, značajnu ulogu imaju i specijalizirane edukacijske tvrtke i škole. Algebra, SmartNinja, Otvoreno učilište Algebra, ali i brojni manji edukacijski centri nude intenzivne tečajeve programiranja, data sciencea, UX/UI dizajna ili testiranja softvera. Mnogi polaznici su ljudi iz potpuno drugih struka – ekonomisti, pravnici, humanisti – koji traže bržu i fleksibilniju ulaznicu u IT.
Neformalna zajednica dodatno pojačava taj efekt. Developerski meetupi u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci, konferencije poput WebCampa, Shift konferencije u Splitu, AI2FUTURE u Zagrebu ili KulenDayza u Osijeku postali su mjesta gdje se studenti i juniori susreću s iskusnim inženjerima. U jednoj večeri dobiju znanje koje se na fakultetu čeka cijeli semestar – i kontakte koji često vode do prvog posla.
AI val i nove uloge: od prompt inženjera do data product managera
Do 2030. hrvatsko IT tržište rada neće tražiti samo „klasične” programere. Val umjetne inteligencije već mijenja strukturu poslova. Tvrtke traže stručnjake za strojno učenje, data inženjere, MLOps specijaliste, ali i hibridne uloge poput AI product managera ili prompt inženjera.
Konferencije poput AI2FUTURE, AI4Health, kao i novi AI studiji i smjerovi na FER‑u, FOI‑u i Algebri, signal su da domaći ekosustav pokušava uhvatiti korak s globalnim trendovima. Hrvatski startupi koji grade AI proizvode – od mikro SaaS rješenja do alata za logistiku, fintech i zdravstvo – dodatno će pojačati potražnju za ovim profilima.
Za HR odjele u IT‑ju to znači da se potraga za talentom seli s „čistog” programiranja na širi spektar digitalnih kompetencija: razumijevanje podataka, sposobnost rada s AI alatima, ali i snažne komunikacijske i produktne vještine. Novi stručnjaci morat će istovremeno razumjeti tehnologiju, biznis i regulativu.
Regionalne razlike: Zagreb i „ostatak Hrvatske”
Jedan od najvećih izazova ostaje regionalna neravnoteža. Većina IT poslova i obrazovnih programa koncentrirana je u Zagrebu i nekoliko većih centara – Splitu, Osijeku, Rijeci, Varaždinu. U manjim sredinama, osobito u Lici, Slavoniji i dijelovima Dalmacije, ponuda poslova i specijaliziranih edukacija znatno je slabija.
Nacionalne strategije zato naglašavaju potrebu za ravnomjernijim razvojem regionalnih centara kompetentnosti i tehnoloških parkova. Projekti poput osječkog IT parka, splitskog tehnološkog parka Dračevac ili riječkog Energane pokazuju da se i izvan metropole može graditi ozbiljna IT scena, ako postoji koordinacija lokalne samouprave, sveučilišta i privatnog sektora.
Remote rad i hibridni modeli donekle olakšavaju situaciju. Sve više tvrtki dopušta rad iz manjih gradova ili čak potiče preseljenje iz Zagreba u druge regije. No bez lokalne infrastrukture – coworking prostora, zajednice, edukacija – teško je dugoročno zadržati i razvijati talent izvan nekoliko većih centara.
Uključivost i raznolikost: bez žena i starijih nema održivog rasta
Još jedan sloj problema je uključivost. Udio žena u ICT‑ju u Hrvatskoj i dalje je ispod europskog prosjeka, unatoč inicijativama poput ICT Supergirls, Code Club Croatia, Croatian Women in Tech i brojnih lokalnih meetupa usmjerenih na žene u tehnologiji. Djevojke se i dalje rjeđe odlučuju za tehničke škole i STEM fakultete, a čak i kad uđu u industriju, sporije napreduju u seniorskim i voditeljskim ulogama.
Nacionalne strategije i mjere aktivne politike zapošljavanja zato ciljaju i na ranjive skupine – dugotrajno nezaposlene, starije radnike i žene. Programi prekvalifikacija, vaučeri za digitalne vještine i subvencionirane edukacije mogli bi do 2030. dovesti tisuće novih ljudi u IT i srodne digitalne poslove.
Za tvrtke to nije samo pitanje društvene odgovornosti, već i poslovne nužnosti. Demografska slika Hrvatske ne ostavlja puno prostora: bez uključivanja žena, starijih i karijernih skretača, jednostavno neće biti dovoljno ljudi za sve projekte koje domaća industrija planira.
Talent kao nacionalno pitanje, ne samo HR problem
Ako Hrvatska želi ostati konkurentna kao tehnološka lokacija, pitanje talenta više nije tema za interni HR sastanak, već strateško nacionalno pitanje. Vlada, obrazovni sustav, lokalne zajednice i privatni sektor moraju djelovati koordinirano.
Do 2030. uspjeh će se mjeriti vrlo konkretnim pokazateljima: koliko je povećan broj ICT stručnjaka, koliki je udio žena u tehnološkim zanimanjima, koliko učenika i studenata ima pristup kvalitetnim STEM programima u svim regijama, koliko se ljudi uspješno prekvalificiralo u digitalna zanimanja.
Kombinacija reformiranog formalnog obrazovanja, ambicioznih javnih ulaganja i agilnih inicijativa privatnog sektora mogla bi odlučiti hoće li domaće tvrtke nastaviti graditi globalne proizvode iz Hrvatske – ili će ključne timove morati potražiti u inozemstvu. U tom smislu, pitanje „tko će raditi u hrvatskom IT‑ju 2030.” zapravo je pitanje: hoće li Hrvatska uopće biti prepoznata kao ozbiljna tehnološka lokacija ili tek kao izvor pojedinačnih talenata za tuđe ekosustave.
Odgovor će dati brojke – ali i hrabrost da se u ljude ulaže dugoročno, a ne samo kroz jednokratne projekte i kratkoročne poticaje.
