Dok se domaći tech mediji najčešće bave unicornima, investicijskim rundama i AI hypeom, u pozadini polako sazrijeva još jedan ključni sloj hrvatske IT scene – open‑source ekosustav. Od akademske zajednice i Linux udruga do državnih digitalnih servisa i lokalnih zajednica developera, otvoreni kod sve češće postaje temelj na kojem nastaju nova rješenja, ali i platforma za učenje i razvoj kadrova.
Od entuzijasta do infrastrukture
Prije petnaestak godina open source u Hrvatskoj uglavnom je živio kroz entuzijaste, mailing liste i studentske labose. Danas se sve češće pojavljuje u strateškim dokumentima, javnim nabavama i planovima digitalne transformacije. Ministarstva, gradovi i javne institucije sve otvorenije govore o digitalnoj suverenosti, a otvoreni kod je jedan od ključnih alata za njezino ostvarenje.
Trend nije izoliran. Europska komisija već godinama promovira otvoreni kod kroz inicijative poput Open Source Software Strategy, a mnoge države članice – od Francuske do Njemačke – uvode politike prema kojima softver razvijen javnim novcem treba biti javno dostupan. Hrvatska se u taj val uključuje sporije, ali vidljivo. Pojavljuju se konkretne platforme, pilot‑projekti i zajednice koje guraju priču dalje od deklarativne podrške.
OpenCode.HR: lokalni Git za akademsku zajednicu
Jedan od najsvježijih primjera je OpenCode.HR, zajednička platforma za razmjenu otvorenog programskog koda akademske i znanstvene zajednice, koju razvija i održava Sveučilišni računski centar Srce. Riječ je praktički o lokalno hostanoj Git‑platformi, prilagođenoj potrebama domaćih fakulteta, instituta i studenata.
Cilj sustava je omogućiti sigurno okruženje za razvoj, korištenje i dijeljenje programskih rješenja – od studentskih projekata do ozbiljnih istraživačkih alata – uz naglasak na otvorenu znanost, otvoreno obrazovanje i digitalnu suverenost. U praksi to znači da se kod ne mora nalaziti na komercijalnim servisima izvan EU, već ostaje u domaćoj infrastrukturi, pod jasnim pravilima korištenja i uz podršku Srca.
„Otvoreni kod nije samo tehnološki izbor, već i pitanje kontrole nad vlastitim znanjem i rezultatima istraživanja“, često ističu u Srcu na svojim javnim nastupima. OpenCode.HR upravo to pokušava operacionalizirati: stvoriti mjesto gdje se akademski kod može razvijati, dokumentirati, verzionirati i dijeliti, bez da svaka katedra ili laboratorij gradi vlastito ad‑hoc rješenje.
Za studente i juniore to je dodatni plus. Javne repozitorije mogu staviti u portfolio, pokazati konkretne doprinose i lakše uskočiti u industrijske projekte. Poslodavci pak dobivaju transparentan uvid u stvarne vještine kandidata, umjesto da se oslanjaju isključivo na CV‑eve i certifikate.
HULK i DORS/CLUC: generacije odgojene na slobodnom softveru
Paralelno s novim platformama, dugogodišnje zajednice i dalje nose veliki dio tereta edukacije. Hrvatska udruga Linux korisnika (HULK) i konferencija DORS/CLUC već desetljećima guraju priču o slobodnom softveru, otvorenim standardima i Linuxu.
DORS/CLUC, koja se tradicionalno održava u Zagrebu, jedna je od najstarijih konferencija o slobodnom softveru u ovom dijelu Europe. Na njoj su svojedobno predavali i ljudi koji danas vode razvojne timove u domaćim scaleupima, bankama i telekomima. Za mnoge današnje seniore upravo su ti eventi bili prvo mjesto gdje su se susreli s ozbiljnim open‑source stackom, DevOps alatima i kulturom zajedničkog razvoja.
Radionice, hackathoni i predavanja – od Rijeke do Osijeka – godinama su služili kao neformalni „bootcamp“ za nove generacije inženjera. Umjesto zatvorenih alata i vendor‑specifičnih certifikata, naglasak je bio na razumijevanju sustava, komandne linije, mrežnih servisa i otvorenih standarda. Ta kultura i danas utječe na način kako se u Hrvatskoj grade i održavaju produkcijski sustavi.
„Ako ne razumiješ kako sustav radi ispod haube, teško ćeš ga moći skalirati ili sigurno održavati“, jedna je od rečenica koju veterani domaće Linux scene često ponavljaju mladim developerima. Open source u tom je smislu i pedagoški alat: kod je vidljiv, može se čitati, učiti iz tuđih rješenja i doprinositi natrag zajednici.
Otvoreni kod u komercijalnim i javnim projektima
Otvoreni kod sve je prisutniji i u domaćim komercijalnim projektima. Hrvatski startupi i softverske tvrtke danas rijetko grade rješenja bez oslanjanja na open‑source komponente – od baza podataka i web frameworka do CI/CD alata. Pritom se sve češće odlučuju i na objavu vlastitih biblioteka ili dijelova sustava kao otvorenog koda.
Primjeri se kreću od malih, ali značajnih alata – poput open‑source SDK‑ova koje objavljuju fintech i gaming tvrtke – do većih projekata koji nastaju u suradnji s europskim partnerima. Na GitHubu i GitLabu može se pronaći niz repozitorija s oznakom „hrvatska“ ili „croatia“ iza kojih stoje domaće tvrtke, fakulteti i udruge. Iako brojke još uvijek nisu usporedive s većim tržištima, trend je jasan: open source više nije iznimka, već očekivani dio razvojne strategije.
Posebno je zanimljivo područje javnog sektora. Rasprave u zajednici developera sve češće se vrte oko pitanja trebaju li softverska rješenja financirana javnim novcem biti objavljena kao open source, barem u dijelu funkcionalnosti. Argumenti su jasni: transparentnost, mogućnost nezavisnog sigurnosnog audita, ponovna upotreba komponenata u drugim gradovima i županijama te lakše uključivanje domaćih tvrtki i freelancera u daljnji razvoj.
Pojedini gradovi već eksperimentiraju s otvorenim rješenjima za pametne gradove, GIS sustave ili e‑usluge za građane. Na razini EU‑projekata, hrvatske institucije sudjeluju u konzorcijima koji razvijaju open‑source alate za upravljanje podacima, e‑upravom i digitalnim identitetom. Iako se konačni rezultati još ne vide u svakodnevnom korištenju građana, kod se sve češće objavljuje na otvorenim repozitorijima, što je prije deset godina bilo rijetkost.
Zašto javni softver treba biti otvoren
Ideja da softver plaćen javnim novcem bude otvorenog koda dobiva sve više zagovornika. Udruga Code for Croatia, pojedini profesori s tehničkih fakulteta i dio IT zajednice već godinama ističu da je riječ o logičnom koraku ako želimo učinkovitije i transparentnije javne usluge.
Ključni argumenti su:
- Transparentnost – otvoreni kod omogućuje uvid u to što sustav doista radi, što je posebno važno kod sustava koji obrađuju osobne podatke ili odlučuju o pravima građana.
- Sigurnost – nezavisni stručnjaci mogu provoditi sigurnosne audite, prijavljivati ranjivosti i predlagati zakrpe, umjesto da se sve svodi na jednog dobavljača.
- Ponovna upotreba – ako jedan grad razvije rješenje za, primjerice, upravljanje komunalnim naknadama, drugi gradovi ga mogu prilagoditi umjesto da plaćaju razvoj od nule.
- Razvoj domaćeg ekosustava – otvoreni kod olakšava ulazak malih tvrtki i freelancera u javne projekte, jer mogu nadograđivati postojeće module umjesto da se natječu za monolitne projekte.
U nekim europskim državama već postoje smjernice da se u javnim nabavama otvoreni kod razmatra kao preferirana opcija, uz jasne uvjete održavanja i podrške. Hrvatska još nije formalno otišla tako daleko, ali pojedine institucije neformalno traže rješenja koja se mogu objaviti pod otvorenim licencama, barem u dijelu funkcionalnosti.
Prilike za studente, istraživače i tvrtke
Za hrvatsku IT scenu ovo otvara nekoliko konkretnih prilika. Studenti i juniori dobivaju vidljive, javno dostupne projekte na koje mogu doprinositi i koje mogu staviti u portfolio. Umjesto generičkih zadataka, mogu raditi na stvarnim problemima – od optimizacije performansi do lokalizacije sučelja na hrvatski.
Fakulteti i istraživački centri dobivaju zajedničku infrastrukturu za razvoj koda. OpenCode.HR i slične platforme olakšavaju međufakultetsku suradnju, zajedničke kolegije i interdisciplinarne projekte. Kod više nije zatvoren u laboratorijskim računalima, već postaje resurs koji se može koristiti u nastavi, istraživanju i suradnji s industrijom.
Za tvrtke, otvoreni kod je prilika za employer branding, ali i za stvarnu tehničku suradnju. Objavom internih alata, SDK‑ova ili dijelova sustava tvrtke mogu privući developere koji cijene otvorenu kulturu. Istovremeno, kroz doprinose zajedničkim projektima mogu smanjiti vlastite troškove razvoja i dobiti brži feedback zajednice.
Konferencije i meetupi – od DORS/CLUC‑a i FSec‑a do lokalnih DevOps i JS okupljanja – mogu lakše povezati open‑source projekte s industrijom. Bug‑fix hackathoni, „good first issue“ radionice i specijalizirani trackovi posvećeni otvorenim tehnologijama već se pojavljuju na domaćim eventima. Time se stvara kružni tok znanja: studenti uče na stvarnim projektima, tvrtke dobivaju vidljive suradnike, a zajednica dobiva održivije projekte.
Prepreke i što još nedostaje
Unatoč napretku, hrvatski open‑source zaokret još nije dovršen. Najveće prepreke su organizacijske i kulturološke, a manje tehničke. U javnom sektoru često nedostaju jasne politike licenciranja, pa se kod koji je zapravo plaćen javnim novcem zaključava u zatvorene repozitorije. U tvrtkama se ponekad bojazan od „otkrivanja poslovne tajne“ miješa s nepoznavanjem open‑source licenci.
Tu bi svoju ulogu mogli odigrati strukovna udruženja poput HUP ICT‑a, CISEx‑a i akademskih tijela. Standardizirane smjernice za objavu koda, preporučene licence za javne projekte i edukacije za pravne službe bile bi konkretan korak naprijed. U suprotnom, svaki će projekt iznova rješavati ista pravna i organizacijska pitanja.
Drugi izazov je održivost. Objaviti kod je relativno jednostavno; održavati ga godinama uz ograničene resurse puno je teže. Bez jasnih modela financiranja i suradnje – bilo kroz javne natječaje, bilo kroz konzorcije tvrtki i institucija – mnogi open‑source projekti riskiraju da ostanu napušteni nakon inicijalnog entuzijazma.
Prema konzistentnoj strategiji otvorenog koda
Ako se trenutačni zamah oko platformi poput OpenCode.HR‑a, dugogodišnjih inicijativa poput DORS/CLUC‑a i sve glasnijih zahtjeva za otvorenim javnim softverom spoji u konzistentnu strategiju, open source bi u sljedećih nekoliko godina mogao postati jedan od najsnažnijih razvojnih aduta hrvatske digitalne ekonomije.
Takva strategija podrazumijevala bi nekoliko jasnih koraka: prepoznavanje otvorenog koda u nacionalnim digitalnim planovima, definiranje pravila za objavu javnog softvera, podršku ključnim zajednicama i projektima te sustavno uključivanje open‑source praksi u obrazovni sustav. U konačnici, riječ je o istom pitanju koje se provlači kroz sve rasprave o digitalnoj suverenosti: tko kontrolira tehnologiju na kojoj počiva naše društvo?
Za Hrvatsku, odgovor sve češće uključuje dvije riječi – otvoreni kod.
