Umjetna inteligencija u Hrvatskoj više nije rezervirana samo za startupe, fintech i marketing alate. U pozadini, tiho ali konzistentno, država postaje jedan od najvažnijih korisnika AI rješenja. Posebno u pravosuđu i javnoj upravi, gdje se godinama govori o zaostatku i neučinkovitosti, algoritmi sada ulaze u konkretne procese – od obrade sudskih odluka do analize administrativnih podataka.
AI u sudnicama: od papira do pseudonimizacije
Najvidljiviji iskorak događa se u pravosuđu. Ministarstvo pravosuđa i uprave razvilo je alat temeljen na umjetnoj inteligenciji za automatiziranu pseudonimizaciju sudskih odluka prije objave. Riječ je o tehnologiji koja automatski prepoznaje osobne podatke u presudama – imena, adrese, OIB‑ove, osjetljive podatke – i zamjenjuje ih oznakama, kako bi dokument bio javan, ali ne i identifikacijski.
To je odgovor na dva suprotstavljena zahtjeva: s jedne strane stoji pritisak za veću transparentnost sudova, s druge obveza zaštite privatnosti po GDPR‑u i domaćim propisima. Do sada su se sudovi oslanjali na ručnu anonimizaciju, što je bilo sporo, skupo i sklono ljudskim pogreškama. Automatizacija pseudonimizacije skraćuje proces objave presuda s tjedana na dane, a u nekim pilot‑sudovima i na svega nekoliko sati.
Projekt se provodi uz podršku Vijeća Europe i Europske komisije, u sklopu inicijativa usmjerenih na digitalizaciju pravosuđa i načelo „digital by default“. U praksi, to znači da sudovi postupno prelaze na gotovo potpuno digitalne radne tokove: od elektroničkog zaprimanja podnesaka, preko sustava e‑Spis, do digitalne arhive i objave odluka na internetu.
Kako se količina digitalnih podataka povećava, otvara se prostor za sljedeći val primjene AI‑ja: analitiku sudske prakse, prediktivne modele opterećenja sudaca, pa čak i alate za preporuku relevantne sudske prakse. U Europi već postoje primjeri – od francuskih i nizozemskih projekata do eksperimentalnih rješenja u Njemačkoj – a Hrvatska sada dobiva vlastitu podatkovnu bazu na kojoj domaći timovi mogu graditi specijalizirane modele.
Građani, povjerenje i granice algoritama
Tehnologija je samo dio priče. Ključno pitanje je: koliko građani vjeruju da će država koristiti AI na pravedan, transparentan i siguran način? Odgovor na to pokušava dati Ekonomski institut Zagreb, koji od 2025. do 2026. provodi istraživanje o spremnosti hrvatske i slovenske javne uprave na uvođenje AI rješenja i povjerenju građana u takve sustave.
Istraživanje kombinira međunarodne pokazatelje poput AI Readiness Indexa i DESI‑ja (Digital Economy and Society Index) s anketama među građanima i službenicima. Pitanja idu dalje od tehničke spremnosti: koliko građani razumiju što AI radi u pozadini? Vjeruju li da će algoritmi biti nepristrani? Hoće li im olakšati pristup uslugama ili stvoriti još jednu barijeru?
Dosadašnja europska iskustva pokazuju da je povjerenje krhko. U zemljama gdje su algoritmi korišteni za dodjelu socijalnih naknada ili procjenu rizika prijevremenog puštanja iz zatvora, javnost je burno reagirala na svaku indiciju diskriminacije ili „crne kutije“ u odlučivanju. Hrvatska zasad ide opreznijim putem: AI se koristi u potpornoj ulozi – za obradu dokumenata, analitiku i ubrzanje procesa – dok konačne odluke ostaju na ljudima.
Za domaće AI timove to je važna poruka. U javnom sektoru, „move fast and break things“ nije opcija. Svako rješenje mora biti objašnjivo, auditabilno i usklađeno s nadolazećom Uredbom o umjetnoj inteligenciji EU‑a (AI Act), koja upravo javne sustave svrstava u kategoriju visokog rizika.
Strateški okvir: od radne skupine s Infobipom do DIGIT‑a
Na razini politike, država već nekoliko godina šalje signal da umjetnu inteligenciju vidi kao stratešku priliku. Još 2021. Vlada je osnovala radnu skupinu za suradnju s Infobipom u području AI‑ja, s fokusom na digitalnu transformaciju gospodarstva, obrazovanja, turizma i javne uprave. Iako je dio javnosti taj potez dočekao s dozom skepse, on je označio jasan zaokret: umjesto da država AI promatra samo kroz regulaciju, želi ga koristiti i kao korisnik.
Paralelno, kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO) i druge EU fondove financiraju se projekti digitalizacije javne uprave, uključujući i one koji imaju snažnu AI komponentu. Svjetska banka kroz DIGIT projekt podupire istraživanje i primjenu digitalnih i zelenih tehnologija, pri čemu se umjetna inteligencija ističe kao jedan od ključnih alata za optimizaciju resursa, energetsku učinkovitost i pametno upravljanje gradovima.
U domaćem ekosustavu istovremeno jačaju istraživački i inovacijski centri. Sveučilište u Zagrebu, FER i PMF, zatim Algebra i drugi visokoobrazovni akteri, razvijaju specijalizirane AI programe. U Rijeci, Osijeku i Splitu sve se više projekata veže uz primjenu strojnog učenja u javnom sektoru – od pametnog prometa do javnog zdravstva. Ti projekti stvaraju kadar koji razumije i tehnologiju i specifičnosti javne administracije.
Nova niša za domaću IT industriju
Za hrvatsku IT scenu, ulazak države u ulogu ozbiljnog korisnika AI rješenja otvara novu, vrlo specifičnu nišu. Razvoj softvera za javni sektor oduvijek je bio prisutan – ERP‑ovi, registri, e‑Građani – ali AI uvodi potpuno nove zahtjeve.
Prvo, regulatorni okvir je stroži. Rješenja moraju zadovoljiti kriterije kibernetičke sigurnosti, zaštite podataka i etičke upotrebe algoritama. Drugo, domensko znanje je presudno. Alat za pseudonimizaciju sudskih odluka ne može razviti tim koji ne razumije osnovnu strukturu presude, pravnu terminologiju i razliku između javnog interesa i privatnosti.
Treće, očekuje se dugoročna održivost. Javna uprava ne može svake dvije godine mijenjati ključne sustave. To otvara prostor tvrtkama koje su spremne graditi dugotrajna partnerstva i ulagati u nadogradnje, certificiranje i usklađivanje s novim propisima.
Već se pojavljuju primjeri domaćih rješenja koja ciljaju upravo taj segment: sustavi za automatsko klasificiranje i arhiviranje dokumenata u ministarstvima, AI chatbotovi za javne informacijske servise, alati za pretraživanje pravne prakse i analiza propisa. Neka od tih rješenja razvijaju manji specijalizirani timovi, druga nastaju u suradnji velikih integratora i akademske zajednice.
Konačno pitanje za sljedećih pet godina nije hoće li država koristiti AI, nego koliko će od tih rješenja nastati u Hrvatskoj – i hoće li postati izvozni proizvod. Tržište javne uprave u EU‑u je golemo, ali i izrazito zatvoreno. Domaće tvrtke koje na hrvatskim projektima uspješno dokažu usklađenost s AI Actom, sigurnosnim standardima i zahtjevima transparentnosti, imat će snažan argument za nastup na tržištima srednje i istočne Europe.
Rizici, kočnice i što još nedostaje
Unatoč optimizmu, prepreke su ozbiljne. Prva je fragmentiranost podataka. Iako se govori o „podacima kao novoj nafti“, u hrvatskoj javnoj upravi oni su i dalje raspršeni po resorima, formatima i starim sustavima. Bez standardizacije i kvalitetnog upravljanja podacima, AI ostaje ograničen na izolirane pilot‑projekte.
Druga kočnica je nedostatak digitalnih kompetencija u samoj upravi. Nije dovoljno kupiti ili razviti AI alat; treba imati službenike koji razumiju njegove mogućnosti i ograničenja. Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo financija i druge institucije posljednjih godina pojačavaju edukacije, ali jaz je i dalje velik. Jedan od čestih komentara iz industrije glasi: „Tehnički možemo više nego što sustav može apsorbirati.“
Treći rizik je politički. AI projekti u javnoj upravi često traju dulje od jednog mandata. Ako svaka promjena vlasti znači promjenu prioriteta, dugoročni razvoj je otežan. Zato stručnjaci sve češće zagovaraju nadstranački konsenzus oko ključnih digitalnih projekata, slično kao što je to učinjeno s ulaskom u Schengen ili eurozonu.
Što slijedi: od pilot‑projekata do nove normalnosti
Hrvatska je već prošla fazu u kojoj su AI projekti u javnoj upravi bili egzotika. Pseudonimizacija sudskih odluka, digitalizacija trgovačkih sudova, istraživanja povjerenja građana i strateški programi poput DIGIT‑a pokazuju da se stvara kritična masa znanja, podataka i iskustava.
Sljedeći korak bit će prelazak s pilot‑projekata na sustavne implementacije. To znači jasne strategije po sektorima (pravosuđe, zdravstvo, porezni sustav, lokalna samouprava), definirane standarde za AI rješenja i transparentne mehanizme nadzora. U tom scenariju, država prestaje biti samo regulator i postaje zahtjevan, ali i strateški vrijedan klijent hrvatske AI industrije.
Za domaće IT tvrtke i istraživačke timove to je prilika da, kako je jedan domaći CTO nedavno sažeo na konferenciji o digitalnoj transformaciji, „izvozimo rješenja za probleme koje smo prvo riješili kod kuće“. Ako hrvatski AI u javnoj upravi uspije, neće to biti samo priča o tehnologiji, nego i o povjerenju, institucijama i sposobnosti da se kompleksni sustavi mijenjaju iznutra.
