Hrvatski IT već godinama ruši rekorde izvoza i prihoda, ali iza impresivnih brojki krije se neugodno pitanje: tko će sve to raditi 2030. godine? Nedostatak kvalificiranih ljudi više nije samo problem HR odjela, nego strateško pitanje opstanka domaćeg tehnološkog ekosustava. Tvrtke poput Infobipa, Rimac Technologyja, Nanobita ili Photomatha (danas Google) pokazale su da se iz Hrvatske može graditi globalni proizvod. No bez stabilnog izvora novih inženjera, dizajnera, data stručnjaka i stručnjaka za kibernetičku sigurnost – rast lako može zakočiti.
Umjesto da se rasprava zaustavi na mantri o „nedostatku developera”, fokus se sve više pomiče na dugoročnu priču: kako sustavno graditi digitalne talente od osnovne škole, preko fakulteta, do programa za prekvalifikacije i cjeloživotno učenje.
Državne strategije: više ICT stručnjaka, ali tko će predavati?
Na razini politike, Hrvatska je posljednjih godina jasno zacrtala smjer. Nacionalna razvojna strategija do 2030. i Program digitalne Hrvatske predviđaju povećanje broja ICT stručnjaka kroz:
- stipendije za STEM i ICT studije,
- porezne olakšice i potpore za istraživanje i razvoj,
- vaučere za obrazovanje odraslih u zelenim i digitalnim vještinama,
- ulaganja u digitalizaciju škola i kurikula.
Hrvatski zavod za zapošljavanje već provodi vaučere za obrazovanje u područjima poput programiranja, digitalnog marketinga ili analize podataka, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja i visoka učilišta šire kvote za računarstvo i srodne studije. Broj upisanih na računarstvo na FER‑u, FOI‑ju, FESB‑u i drugim tehničkim fakultetima u zadnjih se nekoliko godina povećao, a privatna učilišta otvaraju nove ICT programe.
Ipak, ključni usko grlo javlja se puno ranije – u osnovnim i srednjim školama. Prema podacima školskih sindikata i samih ravnatelja, kronično nedostaje nastavnika matematike, informatike i fizike. U manjim sredinama natječaji mjesecima ostaju otvoreni bez prijava, a satove često drže nestručne zamjene. Time se gubi ono najvažnije: profesor koji može na vrijeme „upaliti iskru” za tehnologiju.
„Ako učenik u petom razredu nema nastavnika informatike, izgubit ćemo ga za STEM do kraja školovanja”, upozorava jedan ravnatelj osnovne škole u Slavoniji s kojim smo razgovarali. Ovaj problem već sada smanjuje bazen potencijalnih budućih inženjera, bez obzira na to koliko stipendija i kvota država kasnije ponudi.
Industrija ulazi u učionice: Škola budućnosti, STEMwave i slični programi
Upravo tu prazninu sve češće popunjava privatna inicijativa – i to iz same IT industrije. Programi poput „Škole budućnosti” i STEMwavea, koje su pokrenuli domaći edtech akteri u suradnji s tvrtkama poput Infobipa, Span‑a, A1 Hrvatska ili drugih tehnoloških partnera, uvode umjetnu inteligenciju, IoT, robotiku i game development u stotine hrvatskih škola.
Model je jednostavan, ali učinkovit:
- učenici rade na stvarnim projektima (npr. pametne meteorološke stanice, jednostavne AI aplikacije, edukativne igre),
- mentori su inženjeri i stručnjaci iz industrije koji volontiraju ili rade kroz partnerske programe,
- nastavnici dobivaju gotove kurikulume, materijale i treninge,
- škole dobivaju opremu koju same često ne bi mogle financirati.
„Naš cilj nije da svi učenici postanu programeri, već da razumiju kako tehnologija radi i da se ne boje digitalnog svijeta”, ističu organizatori Škole budućnosti. U praksi to znači da učenici iz Đakova, Knina ili Vinkovaca rade s istim alatima i konceptima kao vršnjaci u Zagrebu ili Splitu – od micro:bita i Arduina do jednostavnih AI modela.
Ti se programi više ne zaustavljaju na Hrvatskoj. Škola budućnosti i slične inicijative šire se na tržišta poput SAD‑a, Ujedinjenog Kraljevstva i Latinske Amerike. Za domaće okruženje to ima dvostruki učinak: s jedne strane, potvrđuje da hrvatski edtech može biti izvozni proizvod; s druge, domaćim učenicima donosi pristup tehnologijama i metodama rada koje su do jučer bile rezervirane za fakultetske laboratorije ili skupe privatne kampove.
Djeca iz manjih sredina više nisu u drugom planu
Posebno je važno što ovakvi programi ciljano uključuju škole iz manjih sredina i ruralnih područja. Dok su prije učenici iz velikih gradova imali prednost zbog lakšeg pristupa dodatnim radionicama, udrugama i tehnološkim meetupima, danas učenik iz Ogulina ili Vukovara može sudjelovati u online mentorskih programima, hibridnim radionicama ili natjecanjima koja organizira industrija.
„Prvi put sam vidio da se ono što radimo u razredu može pretvoriti u pravi proizvod”, kaže učenik trećeg razreda srednje škole iz Karlovačke županije nakon sudjelovanja u jednom od projekata. Upravo takvi trenuci često odlučuju hoće li netko kasnije upisati tehnički fakultet ili otići potpuno drugim putem.
Neformalno obrazovanje: akademije, bootcampovi i specijalizacije
Paralelno s promjenama u školama, raste i ponuda neformalnog obrazovanja za studente i odrasle. Posljednjih nekoliko godina gotovo da nema veće IT tvrtke u Hrvatskoj koja nije pokrenula vlastitu „akademiju” ili program pripravništva.
Najčešći formati uključuju:
- developerske akademije (backend, frontend, mobile),
- data science i data engineering programe,
- specijalizacije za kibernetičku sigurnost,
- DevOps i cloud inženjering,
- QA testiranje i automatizaciju.
Fakulteti, privatna učilišta i tvrtke pritom sve češće rade zajedno. Studenti FER‑a, FOI‑ja ili TVZ‑a uz redovnu nastavu pohađaju programe koje su sukreirali poslodavci, rade na projektima iz stvarnih codebaseova i dobivaju mentore iz industrije. Za tvrtke je to prilika da rano identificiraju talent, a za studente da prije diplome steknu iskustvo koje poslodavci traže.
Konferencije poput LEAP Summita u Zagrebu dodatno spajaju te svjetove. Uz teme poduzetništva i inovacija, sve više prostora zauzimaju paneli o budućnosti rada, AI‑ju u svakodnevnim poslovima, remote modelima i digitalnim vještinama koje će trebati do 2030. godine. Na jednom mjestu susreću se studenti, startupi, korporacije i predstavnici institucija – često puno prije prvog formalnog razgovora za posao.
Prekvalifikacije: ulaz u IT i za one koji nisu „od malih nogu u računalima”
Hrvatska posljednjih godina bilježi rast programa prekvalifikacija u IT. Vaučeri HZZ‑a, privatni bootcampovi i online tečajevi omogućuju ljudima iz drugih sektora – od turizma do administracije – da u nekoliko mjeseci steknu osnove programiranja, testiranja softvera ili IT podrške.
Naravno, nije realno očekivati da će kratki programi zamijeniti dubinu znanja koju daje petogodišnji studij računarstva. No kao ulazna točka u industriju, posebno za juniorska i suportna radna mjesta, oni postaju važan dio slagalice. Uz kvalitetno mentorstvo i mogućnost kasnijeg nadograđivanja znanja, ovakvi programi mogu pomoći da se barem dio manjka kadra nadomjesti iz redova motiviranih kandidata koji karijeru žele promijeniti u kasnijoj dobi.
Što će zapravo trebati IT‑ju 2030. godine?
Prognoze Europske komisije i domaćih industrijskih udruga (poput CISEx‑a i HUP ICT udruge) slažu se u jednom: potražnja za digitalnim vještinama nastavit će rasti, i to ne samo za „čiste” programere. Do 2030. godine hrvatskom IT‑ju i širem gospodarstvu trebat će:
- stručnjaci za umjetnu inteligenciju i strojno učenje,
- data inženjeri i analitičari,
- cyber security stručnjaci,
- cloud i DevOps inženjeri,
- product manageri i UX/UI dizajneri,
- specijalisti za digitalnu regulativu, etiku i zaštitu podataka.
Istovremeno, digitalne vještine postaju nužne i u sektorima koji se tradicionalno nisu smatrali „tehnološkima”: poljoprivredi, zdravstvu, javnoj upravi, turizmu. Hrvatska bolnica koja uvodi telemedicinu, ili turistička tvrtka koja koristi AI za dinamičko formiranje cijena, također treba IT kadar – ili barem partnere iz IT sektora.
U tom kontekstu, pitanje „tko će raditi u IT‑ju 2030.” prelazi granice same industrije. Riječ je o tome tko će održavati konkurentnost cijelog gospodarstva.
Tri aktera, jedan cilj: kako koordinirati razvoj talenata
Ako hrvatska IT scena želi zadržati tempo rasta do 2030., pitanje talenta morat će postati zajednička tema tri ključna aktera:
- Javna politika – koja definira okvire, kurikulume, stipendije i poticaje,
- Industrija – koja najbolje zna koje će vještine trebati za tri, pet ili deset godina i spremna je uložiti resurse u obrazovanje,
- Lokalne zajednice – koje prepoznaju da ulaganje u digitalne talente znači stvaranje budućih radnih mjesta i zadržavanje mladih.
Hrvatska pritom ima specifičnu prednost: mala je, relativno agilna i već ima uspješne primjere suradnje škola, fakulteta i IT tvrtki – od regionalnih centara kompetentnosti do zajedničkih laboratorija i startup inkubatora. Primjerice, suradnje između tehničkih škola i lokalnih IT klastera u Osijeku ili Varaždinu pokazuju da se uz malo koordinacije može stvoriti mali, ali funkcionalan „talent pipeline” na razini županije.
Kako bi takvi primjeri postali pravilo, a ne iznimka, stručnjaci sve češće predlažu nekoliko konkretnih koraka:
- strateško rješavanje manjka STEM nastavnika kroz stipendije, brže prekvalifikacije i bolje uvjete rada,
- širenje modela industrijskih mentora u školama i na fakultetima,
- povezivanje vaučera za obrazovanje s potrebama lokalnih IT tvrtki,
- uvođenje sustavnog praćenja karijera polaznika kako bi se znalo što funkcionira, a što ne.
„Ako želimo da Hrvatska bude više od turističke destinacije, moramo se dogovoriti da je digitalni talent nacionalni resurs, a ne nusprodukt slučajnih inicijativa”, poručuje jedan od sugovornika iz IT industrije.
Hoće li 2030. talent biti pravilo, a ne iznimka?
Do 2030. godine ostalo je manje od sedam godina – otprilike onoliko koliko treba da današnji učenik petog razreda osnovne škole dođe do mature. Vrijeme za djelovanje je sada. Učenici koji danas prvi put spajaju senzore na micro:bit ili dizajniraju jednostavnu igru u srednjoj školi, za nekoliko godina mogli bi raditi na AI sustavima za globalne klijente iz Hrvatske.
Hoće li se to doista dogoditi, ovisit će o tome hoćemo li u idućih pet godina uspjeti pretvoriti razasute dobre prakse u novi standard. Ako nam to pođe za rukom, hrvatski IT 2030. neće se pitati „tko će raditi?”, nego „kako zadržati sve ove ljude u Hrvatskoj”. Ako ne, priča o „nedostatku developera” ostat će vječna isprika za propuštene prilike.
Izbor je, barem zasad, još uvijek naš.
