Pametni gradovi u Hrvatskoj više nisu tek PR slogani i pilot-projekti velikih telekoma. U pozadini se gradi složen, ali još uvijek nedovoljno vidljiv ekosustav u kojem se susreću IoT, edge računarstvo i brza proizvodnja hardvera. Dok Hrvatski Telekom, A1 Hrvatska i integratori poput Combisa i Span-a razvijaju 5G, cloud i integrirane Smart City platforme, paralelno raste mreža specijaliziranih timova, laboratorija i startupa koji rješavaju vrlo konkretne, svakodnevne probleme gradova.
Od senzorskih mreža za parkiranje i kvalitetu zraka, do fizičkih prototipova pametnih klupa, rasvjete i urbane opreme – hrvatski IoT i 3D print timovi postaju nevidljiva okosnica nove urbane infrastrukture. U tom sloju, daleko od konferencijskih pozornica, odlučuje se hoće li pametni grad biti samo koncept ili stvarna promjena načina na koji funkcioniraju komunalne službe, promet i javni prostori.
Od pilot-projekata do stvarnog ekosustava
Prije desetak godina većina Smart City inicijativa u Hrvatskoj svodila se na izolirane projekte: nekoliko senzora za parkiranje u centru, pilot-pametna rasvjeta u jednoj ulici, javni Wi-Fi na gradskom trgu. Danas se slika postupno mijenja. Gradovi poput Rijeke, Splita, Zadra, Čakovca i Zaprešića uvode sustave koji više nisu „otočići“, već dio šire arhitekture.
Telekomi i integratori nude kompletne platforme koje objedinjuju različite funkcije: pametni parking, upravljanje javnom rasvjetom, nadzor potrošnje energije u zgradama, daljinsko očitanje vodomjera, pa sve do komunalnih dojava građana putem mobilnih aplikacija. Primjeri su rješenja poput HT-ovih OneCity aplikacija i gradskih platformi koje integriraju prometne informacije, javni prijevoz i obavijesti komunalnih službi.
„Najveća promjena u zadnjih pet godina je pomak s demonstracije tehnologije na mjerenje učinaka“, ističu konzultanti koji rade s gradovima. Umjesto da se hvale brojem senzora, gradovi sve češće pitaju: koliko smo smanjili potrošnju energije, koliko smo skratili vrijeme traženja parkinga, koliko smo smanjili trošak održavanja rasvjete?
3D print laboratoriji kao hardverski pogon pametnih gradova
Na fizičkoj razini tog ekosustava ključnu ulogu imaju 3D laboratoriji i specijalizirani centri za brzu proizvodnju. Jedan od najvidljivijih primjera je 3D Printing Hub Hrvatska, koji kroz lokacije u Rijeci, Osijeku i Čakovcu kombinira 3D modeliranje, skeniranje i industrijsko 3D printanje metala i plastike.
Takvi hubovi omogućuju gradovima, komunalnim poduzećima i startupima da u tjednima – a ne mjesecima – testiraju nova kućišta senzora, dijelove za pametnu rasvjetu ili prilagođene nosače kamera, beacona i LoRaWAN gatewaya. U praksi to znači dramatično kraći put od ideje do funkcionalnog prototipa:
- pametna klupa s integriranim punjačima i senzorima zauzetosti
- parking senzor koji mora preživjeti sol, vodu i težinu vozila
- urbani display koji se uklapa u povijesnu jezgru
Umjesto skupih alata i dugih serija, 3D print omogućuje male serije i brze iteracije. Grad ili komunalno poduzeće može naručiti deset prototipa, testirati ih na terenu u stvarnim uvjetima, prikupiti povratne informacije i zatim prilagoditi dizajn. Time se smanjuje rizik pogrešnih investicija koje su godinama kočile uvođenje novih tehnologija u javni prostor.
Osim 3D Printing Huba, svoj doprinos daju i sveučilišni laboratoriji – primjerice FabLab Zagreb, MakerSpace zajednice u Osijeku i Splitu te tehnički fakulteti koji surađuju s gradovima na razvoju specifičnih rješenja. U Zadru je, primjerice, kroz suradnju Sveučilišta i lokalnih poduzeća razvijeno nekoliko prototipova senzora za more i obalnu infrastrukturu, dok Osijek koristi lokalne timove za razvoj prilagođenih nosača i kućišta za senzore u staroj gradskoj jezgri.
IoT i edge: od senzora do nadzorne ploče
Drugi, jednako važan sloj čine domaće IoT i integratorske ekipe. Njihov posao je povezati tisuće uređaja, različite komunikacijske tehnologije (NB-IoT, LTE-M, LoRaWAN, Wi-Fi), edge uređaje i cloud platforme u cjelinu koja ima smisla za gradske službe.
Tipičan hrvatski Smart City projekt danas više nije samo „instalirali smo senzore“, već uključuje cijeli lanac:
- terenske uređaje (senzori, kontroleri, kamere, pametne svjetiljke)
- edge uređaje koji filtriraju i predobrađuju podatke
- centralnu IoT platformu u cloudu (često na domaćim data centrima zbog regulative i povjerenja)
- nadzorne ploče prilagođene različitim gradskim odjelima
- API-je za integraciju s postojećim sustavima (npr. GIS, sustavi naplate parkiranja, ERP)
Rijeka je, primjerice, kroz projekt otvorenih podataka i suradnju s lokalnim IT tvrtkama omogućila da se podaci o prometu, parkiranju i javnom prijevozu koriste za razvoj novih aplikacija. Čakovec je kroz manje, ali fokusirane projekte testirao pametnu rasvjetu i nadzor potrošnje energije u javnim zgradama, dok Zaprešić surađuje s domaćim timovima na rješenjima za pametno parkiranje i komunalni nadzor.
Hrvatski startupi: uska specijalizacija umjesto generičkih platformi
Za hrvatske startup timove Smart City više nije apstraktan pojam, nego vrlo konkretan skup niša. Umjesto da pokušavaju izgraditi „još jednu“ generičku IoT platformu, sve češće se odlučuju za fokus na specifične vertikale:
- energetska učinkovitost javnih zgrada i škola (sustavi za praćenje i optimizaciju potrošnje, integracija s fotonaponskim elektranama)
- optimizacija prometa i upravljanje parkiralištima (senzori zauzetosti, dinamičko usmjeravanje, integracija s naplatom)
- nadzor kvalitete zraka u školama i vrtićima (CO₂, čestice, vlaga, temperatura)
- pametno navodnjavanje javnih zelenih površina (senzori vlage tla, vremenske prognoze)
Primjeri iz prakse uključuju timove koji u suradnji s gradovima i županijama uvode sustave za praćenje kvalitete zraka u učionicama, gdje se podaci koriste za odluke o provjetravanju i energetskim ulaganjima. Drugi razvijaju rješenja za nadzor potrošnje vode i raniju detekciju puknuća cjevovoda, što je posebno važno u gradovima s visokim gubicima u mreži.
Prednost hrvatskih startupa je blizina korisnika i mogućnost brzog testiranja. Gradovi poput Rijeke, Čakovca, Koprivnice ili Poreča sve češće se pozicioniraju kao „živi laboratoriji“, spremni pilotirati nove tehnologije u realnim uvjetima. Uspješni projekti zatim postaju referenca za izlazak na druga tržišta – od regije do zapadne Europe.
EU fondovi, regulativa i domaće prepreke
Velik dio Smart City projekata u Hrvatskoj financira se iz EU fondova – od Operativnog programa Konkurentnost i kohezija do novijih mehanizama u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO). To otvara prilike, ali i stvara specifične izazove za domaće IoT i 3D print timove.
S jedne strane, dostupna su značajna sredstva za digitalizaciju javne uprave, energetsku obnovu zgrada i modernizaciju komunalne infrastrukture. S druge strane, javna nabava često favorizira velike, generičke „ključ u ruke“ pakete, u kojima lokalni inovativni timovi ostaju podizvođači ili uopće ne dođu do izražaja.
„Ako želimo da hrvatski pametni gradovi budu i hrvatski proizvod, ne samo uvoz rješenja, moramo pametnije dizajnirati natječaje“, upozoravaju stručnjaci iz industrije. To znači razdvajanje slojeva – infrastruktura, platforma, aplikacije, hardver – i otvaranje prostora da se domaća rješenja uključe barem u dio lanca vrijednosti.
Sljedeća faza: umjetna inteligencija i standardizacija
Sljedeći korak u razvoju hrvatskog Smart City ekosustava bit će dublja integracija umjetne inteligencije i standardizacija komponenti. Kako se broj senzora i količina podataka povećavaju, ručna analiza više nije dovoljna. Gradovi počinju tražiti rješenja koja ne samo da prikazuju podatke, nego i predlažu akcije.
Primjeri potencijalne primjene AI-a u hrvatskim gradovima uključuju:
- prediktivno održavanje javne rasvjete i semafora na temelju povijesnih kvarova
- optimizaciju ruta vozila Čistoće i Vodoopskrbe
- analizu snimki kamera za detekciju opasnih situacija u prometu
- predviđanje potrošnje energije u školama ovisno o vremenu i rasporedu
Kako bi takva rješenja bila isplativa i prenosiva iz jednog grada u drugi, nužna je standardizacija – od komunikacijskih protokola do formata podataka i fizičkih sučelja. Tu se otvara prostor za domaće timove koji kombiniraju domensko znanje o gradskim procesima, sposobnost brzog prototipiranja kroz 3D print i elektroniku te razvoj skalabilnih IoT i edge platformi.
Hrvatska već ima ključne sastojke: telekome s razvijenom mrežnom i cloud infrastrukturom, integratore s iskustvom u velikim sustavima, agilne IoT i 3D print timove te gradove spremne na eksperimentiranje. Pitanje je tko će prvi uspjeti sve to spojiti u proizvode koji će jednako dobro funkcionirati u Osijeku, ali i u nekom budućem pametnom gradu izvan granica zemlje.
Nevidljiva okosnica koja odlučuje o izvoznom potencijalu
U konačnici, budućnost hrvatskih pametnih gradova neće se mjeriti samo brojem instaliranih senzora ili kilometara optike, već time koliko smo uspjeli izgraditi vlastitu, prepoznatljivu vrijednost. Nevidljiva okosnica – IoT timovi, 3D print laboratoriji, integratori i startupi – odlučivat će hoćemo li biti samo korisnici tuđih rješenja ili izvoznici vlastitih.
Ako domaća industrija uspije standardizirati svoje komponente, dokazati ih na hrvatskim gradovima i povezati s europskim inicijativama za interoperabilne Smart City platforme, hrvatski IoT i 3D print timovi mogli bi postati tihi, ali ključni izvozni adut. Upravo se u tom, naizgled tehničkom sloju, danas gradi urbana tehnologija budućnosti.
