Dok se domaća tehnološka scena u javnosti i dalje najčešće veže uz fintech, SaaS i gaming, u pozadini se odvija tiha robotička revolucija. U hrvatskim tvornicama, laboratorijima, školama i makerspaceovima nastaju fizički AI agenti, autonomne mobilne platforme i specijalizirani robotski sustavi. Za razliku od klasičnih softverskih startup priča, ovi projekti ciljaju vrlo konkretne, fizičke probleme – od logistike i skladišta, preko precizne poljoprivrede, do obrazovanja i sigurnosti na radu.
Od školskih klupa do fizičkih AI agenata
Jedan od najprepoznatljivijih primjera nove generacije je Notum Robotics iz Velike Gorice. Tvrtka razvija softver i upravljačke sustave za četveronožne robote – popularno nazvane „robo-psi” – ali i druge fizičke AI agente. Za razliku od demonstracijskih robota koje viđamo na međunarodnim sajmovima, njihova se rješenja od početka testiraju u hrvatskim učionicama i školskim laboratorijima.
Učenici i nastavnici na stvarnim robotima uče programiranje, računalni vid, senzorsku fuziju i odgovornu primjenu umjetne inteligencije. Nije riječ samo o atraktivnom gadgetu, već o platformi na kojoj se može raditi sve – od osnovne robotike do naprednih AI algoritama za prepoznavanje okoline. „Ako mladi u Hrvatskoj mogu u srednjoj školi raditi s istom klasom robota kakvu koriste istraživački laboratoriji u Europi, onda prestaje priča da smo samo ‘talent pool’ za tuđe projekte”, ističe jedan zagrebački profesor robotike.
Takvi projekti spajaju tri svijeta koji su u Hrvatskoj prečesto odvojeni: obrazovanje, istraživanje i industriju. Učenici dobivaju realan doticaj s tehnologijom, fakulteti dobivaju motivirane brucoše koji već razumiju osnove mehatronike, a tvrtke dobivaju generaciju inženjera koji su navikli rješavati fizičke probleme, ne samo pisati kod.
Industrijska automatizacija: od specijaliziranih robota do pametnih linija
Paralelno s edukacijskim projektima, u industrijskoj automatizaciji jačaju domaće tvrtke poput Autegre. Njihov fokus su specijalizirane robotske platforme, prilagođene stvarnim potrebama proizvodnje, automobilske industrije, prehrambenog sektora ili logistike. Umjesto generičkih rješenja, grade se sustavi „po mjeri” – robotske ćelije za pakiranje, manipulaciju materijalom, kontrolu kvalitete i suradnju čovjeka i robota (coboti).
Autegra sudjeluje i u projektima poput AGROLIROS-a, agronomskog linearnog robotskog sustava za preciznu poljoprivredu. Riječ je o platformi koja se kreće po polju, prikuplja podatke o usjevima, može ciljano primjenjivati zaštitna sredstva i smanjiti potrošnju vode i pesticida. U zemlji u kojoj poljoprivreda i dalje čini značajan dio gospodarstva, ovakvi robotski sustavi nisu futurizam, već potencijalni alat za povećanje produktivnosti i otpornosti na klimatske promjene.
Na drugom kraju spektra, logističke robote i autonomne vozne platforme razvijaju domaći timovi koji surađuju s velikim maloprodajnim i proizvodnim lancima. U skladištima u okolici Zagreba i Rijeke već se testiraju autonomna vozila koja prevoze palete, prate radnike i optimiziraju tok materijala. Neki sustavi kombiniraju računalni vid, LIDAR i mapiranje prostora, dok optimizacijski algoritmi u pozadini odlučuju kojim će se redoslijedom zadaci izvršavati.
Poruka je jasna: sofisticirana robotika više nije rezervirana samo za globalne korporacije. Mnoge hrvatske srednje i velike tvrtke shvatile su da bez automatizacije i robotizacije neće moći ostati konkurentne ni u regiji, a kamoli na EU tržištu. To otvara prostor domaćim integratorima i proizvođačima da ne budu samo uvoznici opreme, nego i kreatori rješenja.
FER, ICENT i deep-tech: gdje nastaje kritična jezgra stručnjaka
Za razliku od klasičnih softverskih startup priča, robotika traži snažnu vezu s akademskom zajednicom. U Hrvatskoj tu ulogu ponajprije igra Fakultet elektrotehnike i računarstva (FER) i Inovacijski centar Nikola Tesla (ICENT). Kroz projekte centara izvrsnosti za autonomne i kooperativne robotske sustave, FER i ICENT okupljaju istraživače iz robotike, računalnog vida, upravljanja i umjetne inteligencije.
Ono što je novo jest snažniji iskorak prema deep-tech poduzetništvu. Programi koje razvija ICENT, uz potporu EU fondova i nacionalnih sredstava, pomažu istraživačima da iz laboratorijskih prototipova izgrade komercijalne proizvode. To uključuje mentorstvo, validaciju tehnologije u industrijskim okruženjima i povezivanje s investitorima koji razumiju da hardver i mehatronika imaju drukčiju dinamiku povrata ulaganja od klasičnog SaaS-a.
Suradnje fakulteta s tvrtkama – od mladih startupa do etabliranih industrijskih igrača poput Končara, Rimac Grupe ili HS Produkta – stvaraju upravo onu „kritičnu jezgru” stručnjaka koja je godinama nedostajala. Mladi inženjeri više ne moraju birati između znanosti i industrije; sve češće rade na projektima koji kombiniraju oboje, od autonomnih vozila do kolaborativnih industrijskih robota.
Uz to, posljednjih godina pojavile su se i nove konferencije i događaji posvećeni deep-techu i robotici – od specijaliziranih trackova na konferencijama poput Advanced Technology Daysa, do studentskih natjecanja u organizaciji FER-a, FESB-a i riječkog Tehničkog fakulteta. Na njima se prvi put u istom prostoru susreću istraživači, startupi, industrijski integratori i investitori.
Kapital, hardver i dugi ciklusi: zašto je robotički startup teži
Ako je prva generacija hrvatskih tehnoloških uspjeha pokazala da možemo graditi globalne softverske proizvode iz Hrvatske, sljedeća generacija to pokušava ponoviti u robotici i fizičkim AI sustavima. No izazovi su veći. Hardver je kapitalno intenzivan: treba financirati prototipe, testne serije, certifikaciju, servisnu mrežu. Prodajni ciklusi su dugi, jer industrijski kupci traže dokazanu pouzdanost, integraciju s postojećim linijama i jasne povrate ulaganja.
Investitori su oprezniji, jer se navikli na brze SaaS metrike – mjesečni rast prihoda, niske marginalne troškove, skaliranje u oblaku. Robotički startup koji razvija autonomnu logističku platformu ili poljoprivrednog robota teško može u šest mjeseci promijeniti smjer i „pivotirati” bez ogromnih troškova. Zbog toga su u ovoj niši posebno važni programi javne potpore, EU fondovi i strateška partnerstva s industrijom.
S druge strane, barijere ulaska su znatno više. Nije jednostavno kopirati mehatronički sustav koji je razvijan godinama, testiran u realnim uvjetima i integriran u proizvodne procese. To znači da uspješni hrvatski robotički timovi mogu dugoročno graditi konkurentsku prednost, a ne samo kratkoročno juriti za globalnim trendovima.
Hrvatska kao proizvođač robotičkih rješenja, a ne samo talent pool
Posljednjih desetak godina Hrvatska je u globalnim tech krugovima najčešće spominjana kao izvor kvalitetnih inženjera – „talent pool” za strane kompanije. Remote rad i outsourcing donijeli su visoke plaće, ali i rizik da ostanemo na razini uslužne ekonomije. Robotička scena nudi drukčiji scenarij: umjesto da izvozimo samo radnu snagu, možemo izvoziti gotove proizvode i tehnologiju.
Svako uspješno implementirano rješenje u tvornici, skladištu ili na polju nije samo još jedan projekt, nego dokaz da Hrvatska može izgraditi održivu robotičku industriju. Primjeri poput Notum Roboticsa, Autegre, istraživačkih timova s FER-a i drugih fakulteta, ali i manje vidljivih integratora koji svakodnevno uvode robote u hrvatske tvornice, pokazuju da baza već postoji.
Ključno je pitanje hoćemo li je nadograditi strateškim politikama i investicijama. Nacionalna razvojna strategija do 2030. godine već spominje digitalnu i zelenu tranziciju, ali robotička komponenta tek treba dobiti punu težinu. U suprotnom riskiramo da će se najbolji projekti – nakon faze prototipa i prvih referenci u Hrvatskoj – preseliti u inozemstvo u potrazi za kapitalom i industrijskim partnerima.
„Ako već imamo inženjersku tradiciju, od Končara i Brodosplita do Rimca, logičan je sljedeći korak da robotiku i AI iskoristimo kao polugu za novu industrijsku politiku”, kaže jedan od domaćih stručnjaka za automatizaciju. U tom scenariju, Hrvatska ne bi bila samo tržište za tuđe robote, nego i izvor originalnih rješenja koja rješavaju probleme od Jadrana do sjevera Europe.
Tiha revolucija koja mijenja kako radimo
Tiha robotička revolucija u Hrvatskoj zasad nema jednoga „jednoroga” koji bi punio naslovnice, ali ima sve više konkretnih implementacija. U školama, djeca programiraju robo-pse. U poljima, linearni roboti prate usjeve i mjere vlagu tla. U tvornicama, kolaborativni roboti preuzimaju repetitivne poslove i smanjuju broj ozljeda na radu. U skladištima, autonomna vozila prate radnike i ubrzavaju isporuke.
Za domaću IT scenu, to znači i promjenu mindseta: od isključivo digitalnih proizvoda prema rješenjima koja mijenjaju fizički svijet. Za mlade inženjere, to je prilika da ostanu u Hrvatskoj i rade na projektima koji kombiniraju softver, elektroniku, mehaniku i umjetnu inteligenciju. A za hrvatsko gospodarstvo, to je možda najvažniji test – možemo li iz „tihe” robotičke revolucije izvući glasnu, vidljivu i dugoročno održivu industrijsku priču.
