Internet stvari (IoT) ulazi u fazu u kojoj broj povezanih uređaja više nije glavni problem. Pametni termostati, brojila energije, senzori kvalitete zraka, sustavi rasvjete i industrijski kontroleri već su uvelike prisutni u domovima, zgradama i energetskim mrežama. Izazov 2026. godine postaje nešto drugo: interoperabilnost. Uređaji različitih proizvođača moraju pouzdano surađivati, razmjenjivati podatke i razumjeti jedni druge, bez složenih i skupih integracija.
Upravo zato standardizacijska tijela i industrijske alijanse ubrzavaju rad na otvorenim specifikacijama. Cilj je jasan: omogućiti da senzori, aktuatori, gatewayi i edge uređaji govore „istim jezikom“, od kućnih uređaja do infrastrukture pametnih gradova i energetskih mreža.
Od povezivosti do interoperabilnosti
Prva faza razvoja IoT‑a bila je usmjerena na povezivost. Ključno pitanje bilo je kako uopće spojiti uređaj na mrežu – putem Wi‑Fija, mobilne mreže, LoRA‑e, NB‑IoT‑a ili nekog drugog protokola. Danas je povezivost u većini scenarija riješen problem. Uređaji se mogu spojiti gotovo bilo gdje, a mrežni operateri nude specijalizirane IoT tarife i usluge.
Druga faza, u kojoj se nalazimo 2026., usredotočena je na interoperabilnost. To znači da se ne radi samo o tome može li se uređaj spojiti na internet, već može li smisleno surađivati s drugim uređajima i sustavima – bez obzira na proizvođača, cloud platformu ili lokalni gateway. U praksi to uključuje tri razine:
- Tehnička interoperabilnost – uređaji koriste kompatibilne protokole i formate poruka.
- Semantička interoperabilnost – podaci imaju isto značenje na svim sustavima, primjerice temperatura, potrošnja energije ili status uređaja.
- Operativna interoperabilnost – sustavi različitih dobavljača mogu zajedno podržavati poslovne procese, npr. upravljanje zgradom ili energetskom mrežom.
Bez ove tri razine, IoT ostaje skup izoliranih otoka podataka i aplikacija, što ograničava stvarnu vrijednost za korisnike i operatore.
Otvoreni standardi i uloga Connectivity Standards Alliancea
Connectivity Standards Alliance (CSA), poznata po standardu Matter za pametne domove, posljednjih mjeseci snažno širi fokus. Na konferenciji Unify 2026 dodatno je naglašena uloga otvorenih standarda ne samo za kućne uređaje, već i za širu klasu scenarija, uključujući poslovne zgrade i energetske sustave.
Matter je primjer kako se interoperabilnost može podići na novu razinu. Umjesto da svaki proizvođač razvija vlastiti protokol i aplikaciju, uređaji implementiraju zajedničke profile i modele podataka. Pametna žarulja, termostat ili utičnica iz različitih ekosustava mogu se dodati u istu aplikaciju i raditi zajedno. No CSA sada ide korak dalje: radi se na proširenju specifikacija za kompleksnije uređaje, naprednije scenarije upravljanja i integraciju s profesionalnim sustavima za upravljanje zgradama.
Tri su teme posebno istaknute:
- Sigurniji onboarding uređaja – standardizirani postupci dodavanja uređaja u mrežu, uz kriptografsku provjeru identiteta i minimalnu korisničku intervenciju.
- Zajednički modeli podataka – definiranje kako se mjerenja, statusi i konfiguracije opisuju na način razumljiv svim sudionicima ekosustava.
- Skaliranje velikih IoT implementacija – podrška za tisuće ili desetke tisuća uređaja u jednoj zgradi, kampusu ili distribucijskoj mreži.
Interoperabilnost tako prestaje biti pitanje udobnosti korisnika, poput jednostavnijeg dodavanja nove žarulje u pametni dom. Ona postaje preduvjet za kibernetičku sigurnost i upravljanje rizikom u kompleksnim sustavima. Ako operator zgrade ili mreže ne može jasno vidjeti, klasificirati i upravljati svim uređajima na standardiziran način, teško je provoditi dosljedne sigurnosne politike.
Integracija kućnih i zgradnih mreža s broadband infrastrukturom
Druga razina promjena događa se na mrežnoj infrastrukturi. Organizacije poput Thread Group i Broadband Forum pokazuju smjer u kojem se IoT mreže moraju razvijati. Thread je protokol za niskoenergetske mesh mreže, široko korišten u pametnim domovima i zgradama. Broadband Forum definira kako se širokopojasne mreže operatora mogu koristiti za isporuku naprednih usluga.
Suradnja ovih organizacija ima jasan cilj: IoT mesh mreže u domovima i zgradama moraju se transparentno integrirati s broadband okosnicom. To omogućuje pružateljima usluga da isporuče upravljane IoT servise na razini cijele zgrade, naselja ili poslovnog kampusa.
Primjer iz prakse može biti stambena zgrada u kojoj različiti stanari koriste razne IoT uređaje – od pametnih termostata do senzora propuštanja vode. Umjesto da svaki stan funkcionira kao izolirani otok, operator može preko zajedničke broadband infrastrukture ponuditi:
- centralizirano upravljanje potrošnjom energije po stanovima,
- detekciju kvarova i curenja vode na razini cijele zgrade,
- sigurnosne usluge poput nadzora ulaza i zajedničkih prostora.
Time se granica između „kućnog“ i „operativnog“ IoT‑a briše. Operator više ne pruža samo internet vezu, već postaje ključni akter u osiguravanju pouzdanosti, skalabilnosti i sigurnosnih politika od ruba mreže do oblaka. Upravljanje firmwareom, segmentacija mreže, detekcija anomalija i udaljena dijagnostika postaju dio standardne ponude.
Semantička interoperabilnost i digitalni blizanci
U industrijskim i energetskim sustavima interoperabilnost dobiva dodatnu, semantičku dimenziju. Nije dovoljno da se podaci fizički prenose između sustava. Ključno je da svi sudionici imaju isto razumijevanje značenja tih podataka. Ovdje na scenu stupaju digitalni blizanci i standardizirane ontologije.
Digitalni blizanac zgrade ili energetske mreže je virtualni model koji odražava stanje stvarnog sustava u realnom vremenu. U njega se slijevaju podaci iz:
- senzora temperature, vlage, CO2 i kvalitete zraka,
- sustava upravljanja zgradama (BMS),
- pametnih brojila i mrežnih elemenata distribucijske mreže,
- distribuiranih izvora energije poput solarnih elektrana ili baterijskih spremnika.
Da bi se ti podaci mogli zajednički analizirati, moraju se mapirati u zajedničke modele. Standardizirane ontologije, poput onih koje razvijaju međunarodne organizacije i inicijative za pametne zgrade i energetske mreže, definiraju pojmove, odnose i jedinice mjere na konzistentan način. Tek tada je moguće:
- provoditi naprednu analitiku i strojno učenje na podacima iz različitih dobavljača,
- optimizirati potrošnju energije u zgradama i kvartovima,
- orkestrirati fleksibilne potrošače i distribuirane izvore energije preko više platformi,
- automatizirati reakcije na cjenovne signale ili ograničenja u mreži.
Primjerice, ako operator želi privremeno smanjiti potrošnju u vršnom opterećenju, sustav mora prepoznati koji uređaji u zgradi mogu sigurno smanjiti rad – klimatizacija, punjači električnih vozila, rasvjeta – bez obzira na to tko ih je proizveo ili koji cloud koriste. To je moguće samo ako svi uređaji i sustavi koriste zajedničke semantičke modele.
Interoperabilnost kao niefunkcionalni zahtjev
Za arhitekte sustava i integratore, 2026. godina mijenja način razmišljanja o IoT rješenjima. Više nije dovoljno odabrati „najbolji“ komunikacijski protokol, najpopularniju cloud platformu ili najpovoljniji hardver. Potrebno je projektirati sustave oko otvorenih standarda i dosljednih modela podataka.
To uključuje nekoliko praktičnih smjernica:
- Preferiranje otvorenih protokola i specifikacija – birati rješenja koja podržavaju standarde poput Mattera, Threada, MQTT‑a ili OPC UA‑a, umjesto zatvorenih vlasničkih protokola.
- Jasno definirani modeli podataka – koristiti standardne ontologije ili barem jasno dokumentirane sheme koje je moguće kasnije mapirati na druge sustave.
- Prijenosivost tijekom životnog ciklusa – omogućiti da se uređaji i aplikacije mogu relativno lako prebaciti na drugog pružatelja usluge ili u drugačiji operativni kontekst, bez potpunog ponovnog razvoja.
- Modularna arhitektura – odvajanje slojeva (uređaji, edge, platforma, aplikacije) kako bi se pojedini dijelovi mogli zamijeniti bez rušenja cijelog sustava.
Interoperabilnost tako postaje ključni niefunkcionalni zahtjev, usporediv po važnosti sa sigurnošću, latencijom ili potrošnjom energije. Ako se zanemari u ranoj fazi projektiranja, kasniji troškovi integracije i zaključanosti u jednog dobavljača mogu biti znatni.
Sigurnost i upravljanje rizikom u interoperabilnom IoT‑u
Otvoreni standardi i interoperabilnost često se percipiraju kao potencijalni sigurnosni rizik, jer veći broj kompatibilnih uređaja i platformi znači i širu površinu napada. No trendovi 2026. pokazuju suprotan smjer: standardizacija postaje alat za jačanje sigurnosti.
Kada se onboarding, autentikacija uređaja, ažuriranje firmwarea i enkripcija prometa definiraju u okviru standarda, proizvođači imaju manje prostora za improvizacije i nesigurne implementacije. Pružatelji usluga mogu primjenjivati jedinstvene politike i automatizirane provjere usklađenosti, umjesto da za svaki tip uređaja razvijaju zasebna rješenja.
Za operatore zgrada i energetskih mreža to znači bolju vidljivost i kontrolu. U standardiziranom okruženju lakše je:
- otkriti neautorizirani uređaj u mreži,
- brzo isključiti ili izolirati kompromitirani senzor ili gateway,
- primijeniti zakonske i regulatorne zahtjeve za zaštitu podataka i infrastrukture.
Interoperabilnost i sigurnost tako više nisu suprotstavljeni ciljevi, već dva aspekta iste strategije upravljanja rizikom.
Što slijedi do kraja desetljeća?
Gledajući prema kraju desetljeća, jasno je da će se IoT ekosustavi sve više promatrati kao dio kritične digitalne infrastrukture, usporediv s telekomunikacijskim mrežama ili energetskim sustavima. Interoperabilnost će u tom kontekstu biti temeljni zahtjev, a ne dodatna mogućnost.
Za proizvođače uređaja to znači potrebu za ulaganjima u podršku standardima i certifikaciju. Za integratore i arhitekte sustava – razvoj novih kompetencija u području modeliranja podataka, semantičkih ontologija i sigurnosnih politika. Za operatore i pružatelje usluga – priliku da izgrade nove poslovne modele temeljene na upravljanim IoT uslugama, od pametnih zgrada do fleksibilnih energetskih mreža.
Interoperabilnost 2026. nije samo tehnički koncept, već novi temelj IoT‑a. Od pametnih domova do energetskih mreža, upravo će sposobnost da uređaji, platforme i organizacije surađuju preko granica proizvođača i domena odrediti tko će u sljedećem valu digitalne transformacije biti u prednosti.
